Ubuntu
Ja sam ono sto jesam, zbog onoga sto smo mi.
Zelim Istinu, Zelim oprost I saosjecajnost,
Zelim da se nikada ne ponovi I ne ucini nepravda.
Zelim da budem sretan, jer smo svi kolektivno sretni,
jer kako cu biti, kada negdje u uglu,
teku suze srama, boli I gnjeva,
niz obraze nesretnice, koja svlaceci odjecu
hrani mala usta, djeteta njena
kako cu biti, kada zuljale ruke
dohvate osuseni plod ili
kada se jos jedno dijete rodi
bez roditelja svog.
Naucite I mene, molim vas,
da budem sretan 'pred milionima onih,
cije suze gnjeva jos teku niz naborane obraze,
sa srcima pretvorenim u oziljke,
I glasnicama isparanim placem.
Kako ne znate da ljudska patnja,
bilo gdje, odjekuje u srcima ljudi svugdje.
Kako niste znali za desetine kampova smrti,
gdje su lica nesretnika,
koja toliko slice nasim ocevima I bracom
odvodjena pred lice monstruma,
Kako niste znali, za Ruwandu, za Juznu Afriku,
Za Kinu, Sjevernu Koreju, Njemacku, Rusiju, Sudan,
Jugoslaviju.
Kako niste znali, da se krv djece,
koja su mogla promjeniti svijet,
proljeva pred nasim ocima.
Kako niste znali za Africke robove,
cije smo plodove mi stavljali u nase cigarete
I sa smjehom ih pusili, pritom ispijajuci viski,
znajuci da su natopljene znojem
I suzama boli, srama I gnjeva.
Kako ne znate za djecu Afganistana,
za umorne prosjake na nasim ulicama,
koji umorno drhtajucom rukom traze nasu milost.
Kako da budem sretan, znajuci za brojke
nesretnika koji jos nisu pronadjeni.
Izvinite uvazena gospodo,
Vi sjedite u vasim koznim foteljama,
I hodajte u vasim koznim cipelama,
I nosite vase kozne jakne,
A mi cemo da pokusavamo da uguramo
misli saosjecanja u te vase kozne glave.
Jer zaboraviti mrtve, kao I ovosvjetovne hodajuce mrtvace,
koji zive iz nade za promjenom,
zaboraviti njih je ravnom ponovnom ubijanju.
Jer mislimo previse kao individue,
izolirane of drugih, a ne shvatamo,
da svaki korak koji napravimo utice
na svaki mali uzdah svijeta.
Ubuntu