Vratite Nam Pero :)

za sve, male i velike, umjetnike i ratnike :)

21.06.2016.

Za male i velike ljubavi

Sanjao sam te sinoc,ponovo Sve nase slike, poljupci teski su k'o olovo. Na racvanju puta naseg, bacena je kocka, a nas put ostade, ni moi ni tvoj. Ne znam da li ti mene snivas, Al u mojim snovima, umu, i srcu zauvjek ces da bivas. Bilo je, oboma, tako lagano reci to zbogom, A ni slutio nisam da ce dusa, zauvjek ceznuti za tobom. A svemu ovome biti zahvalan, jer ponovo pisem, jer svaka pjesma je tuzna, kao i svaka ruka sto bespomocno mice pero. Budim se, zasto? uzasni osjecaj kupi mirise hladnog znoja, okrecem se po krevetu, nisi tu, shvatam nisi vise moja. Mozda je ova tinta posljedni pokusaj moga uma, urezati te na papir, staviti u nezaborav, jer ja sam na jednoj, a ti na drugoj strani druma. A saboracaj gust i otezan.

16.09.2014.

zasluzila si

Jednom sam pisao, davno,
O zemlji dalekoj, o ljubavi isto.
Jednom sam pisao, ali vise ne.
Zemlja za neznanca, neznana je.

a neznanac jesam, da volim, I mrzim,
Da ti stihove pisem, ne znam.
A volio bih, da te ljubim I grlim,
Al moja ljubav, za neznanca, neznana je.

Bila si jednom, kako pjesnik kaze,
Sedam gora I sedam planina,
Bila si jednom, ali vise ne.

I kad se ovi umorni kapci zatvore,
I ruka na srce stavi, i oci sudbina se gleda.
Ti ces naci otkucaj tvoj, tek ispod treceg rebra,

A i svoj sam zivot vidio kraj tebe,
Emina

16.05.2014.

Cunajte se :)

I evo nas, ponovo. Puno vremena je proslo, kao i uvijek, ali vrijeme je vrijeme, ne zaliti za proslim, a cekati buduce, to nam je sudjeno. Eto, mozda ce neko procitati ovo moje skrabanje. A isto tako, boli me :D. Al ne, kada stanemo onako na raskrsnici zivota, covjek se zapita jeli vrijedan, ali znajte da jeste, svaki covjek vrijedan pokusaja. Zato ne treba da se brinete, vi tamo koji stojite na nekoj raskrsnici. Puno je raskrsnica, u uvijek cete imati nekog koji vas razumije. Pisem gluposti, naviru neke takozvane emocije, mada ih ja ne bi nazvao emocijama, vise iskrama koje pokusavaju da zapale vatru u mome srcu, ponovo. Cuvajte se vi, moji rijetki citatelji, jer niko vas nece voljeti kao papir, i ova olovka koja se vec istupila od gnjeva, ljubavi, boli, srece, i zivota. Cuvajte se moji, nasi, njihovi, ma kako se vi vec nazivali. Jer vjerovatno je jednom, jedan mudrac rekao: "Jedan je zivot, al jebiga" :) Zivjeli (ovo mostarsko nije ni lose :D)

16.05.2014.

Stara Prica

Novi papir, stara prica.
Da, bila je to jos jedna lijepa samacka vece.
Onakve kakve me uvijek natjeraju na nove listove.
Nisu to listovi nekog velikog materijalnog znacaja.

Ali su moji, ili 'pak tvoji?

Mora da postoji tamo neko,
dovoljno cudan, koji ce tek onako,
iz znatizelje uzeti to moje
ispisano parce papira i uciniti ga svojim.

Ipak, taj cudak mora da razumije,
jer znatizelja proklinje,
cekaju na pola otvorena vrata.

Danas sam eto vidio nju, ponovo.
I vidio je nasmijanu.

05.08.2013.

Trenutak

Zaledit' cu ove trenutke,
staviti ih na vazu,
uzivati u njihovoj neprolaznosti.
zivjeti opet i iznova.
Kako se neki trenuci zalijepe,
nadju svoj kutak u sjecanju,
i tamo ostaju, mirni, cekajuci
na sanjare koji ce ih iznova sanjati.
znajuci da ih ponovo ne mogu disati.

A disao bih o, kako bi ih disao
svu malenu parcad mozaika razbijenog u mojem umu
sakupljati kao zadnje zute kovanice u novcaniku,
i sakupivsi trcati do kioska,
jer istina se poznaje po vinu

04.08.2013.

Sanjalica

Oh kako volim da sanjam,
Da putujem, da vidim tebe,
Da mi se osmjehnes, da te ljubim,

Oh kako volim da sanjam,
Da te cuvam u narucju i da si ti.

Al' kada se ovi vec umorni kapci otvore, bezvoljno
Vidim neko drugo spokojno lice,
Ona mi se osmjehne, nju poljubim,

Oh kako volim da sanjam,
da si ti.

04.08.2013.

uh oh ah

Loviste tvoje postala je moja dusa.
Jako me ubodi, brzo, manje boli
Uboda nema,ti si mi mehlem
Budi tu, ugnjezdi se, ostani
Ako nekada pozelis otici, ubodi me
Vrisni da znam da sam mrtav

01.08.2013.

Tako to bjese

Tako to bjese kod nas velikih i malih ljudi,

Tako to bjese, tako to bjese, tako to bjese

Neruda rece: „Nocas bi mogao napisati i najtuznije stihove“.

Tuzno je ovo, ove daljine, ove stare nase slike, i one postaju bljedje

Bljedi li to nase prijateljstvo, plakanje smijanje, ljubavi i mrznje

Sve to odlazi u zaborav pred ovim vratima, novim, sa resetkama

Da se moze okrenuti i pogledati kroz resetke nazad i spoznati srecu

Jao covjek ne zna. da je sretan dok ne postane nesretan,

Neumorna potraga za srecom koja je uvijek bila tu...

Pred nama, u svim licima onih dragih ljudi, u svakom iskrenom osmjehu

Evo sada pozdravljam te ljude, vrijedne spomena,

Pisem i da ne odemo u zaborav, sva nasa prijateljstva i nase ljubavi

Sjecate li se svih onih vragolija koje smo radili, ne da bi izbjegli obaveze

Nego da bi bili skupa, i provodili ove dvije godine u dva kratka sata.

Jao kako smo bili sretni.

Evo stajat' cemo sada svi iza onih novih vrata sa resetkama

Gledajmo kroz te resetke jer bogastvo koje smo ostavili iza,

Nestati nikada nece, neiscrpno, neslomivo i vjecno bogatstvo prijateljstva

25.06.2013.

I am Because We are

Ubuntu
Ja sam ono sto jesam, zbog onoga sto smo mi.
Zelim Istinu, Zelim oprost I saosjecajnost,
Zelim da se nikada ne ponovi I ne ucini nepravda.
Zelim da budem sretan, jer smo svi kolektivno sretni,
jer kako cu biti, kada negdje u uglu,
teku suze srama, boli I gnjeva,
niz obraze nesretnice, koja svlaceci odjecu
hrani mala usta, djeteta njena
kako cu biti, kada zuljale ruke
dohvate osuseni plod ili
kada se jos jedno dijete rodi
bez roditelja svog.
Naucite I mene, molim vas,
da budem sretan 'pred milionima onih,
cije suze gnjeva jos teku niz naborane obraze,
sa srcima pretvorenim u oziljke,
I glasnicama isparanim placem.

Kako ne znate da ljudska patnja,
bilo gdje, odjekuje u srcima ljudi svugdje.
Kako niste znali za desetine kampova smrti,
gdje su lica nesretnika,
koja toliko slice nasim ocevima I bracom
odvodjena pred lice monstruma,
Kako niste znali, za Ruwandu, za Juznu Afriku,
Za Kinu, Sjevernu Koreju, Njemacku, Rusiju, Sudan, Jugoslaviju.
Kako niste znali, da se krv djece,
koja su mogla promjeniti svijet,
proljeva pred nasim ocima.
Kako niste znali za Africke robove,
cije smo plodove mi stavljali u nase cigarete
I sa smjehom ih pusili, pritom ispijajuci viski,
znajuci da su natopljene znojem
I suzama boli, srama I gnjeva.
Kako ne znate za djecu Afganistana,
za umorne prosjake na nasim ulicama,
koji umorno drhtajucom rukom traze nasu milost.

Kako da budem sretan, znajuci za brojke
nesretnika koji jos nisu pronadjeni.
Izvinite uvazena gospodo,
Vi sjedite u vasim koznim foteljama,
I hodajte u vasim koznim cipelama,
I nosite vase kozne jakne,
A mi cemo da pokusavamo da uguramo
misli saosjecanja u te vase kozne glave.
Jer zaboraviti mrtve, kao I ovosvjetovne hodajuce mrtvace,
koji zive iz nade za promjenom,
zaboraviti njih je ravnom ponovnom ubijanju.
Jer mislimo previse kao individue,
izolirane of drugih, a ne shvatamo,
da svaki korak koji napravimo utice
na svaki mali uzdah svijeta.
Ubuntu

27.09.2012.

I danas,26 septembra je rodjen Milos Crnjanski

Sve to ne zavisi od mene

Sjetim se kako bjese lijep,
nad vodama dubokim,
nekim
kao mjesec bjel,
sa lukom tankim
jedan most

I vidis, to utjesi me

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamirise preorana, ili da oblaci
prolete,
malo nize,
pa da me to potrese

Ne, ne od mene

Dosta ce biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrci neko ozeblo, tudje djete,i zagrli me.

                                                      Milos Crnjanski

31.08.2012.

Ponovo pero

Vratite nam pero, derao se,
a ja... odvec malen, zanesen
mladalackom zeljom i naivnom voljom
da bas tada pokusam da razumijem
cuo sam ga tada, jesam...
upijao svaku njegovu pauzu, koje je tek onako
koristio davajuci predah vec osusenim, naboranim glasnicama

cuo sam ga tada, jesam...
misleci da sam ja jedan od pjesadije pjesnika
jedva cekajuci da budem pozvan na bojiste
cuo sam ga, ali tek sada uspjevam razumijeti,
gnjev promuklog sakupljaca perja

nije tu bilo mjesta zapovjedi, niti prekoru,
oh, kako nekad suze dobro dodju,
da eto bar smoce suhe pomicne usne
a njegove su vec polahko gubile razigranost

I onda, kada vec nase usne i nase rijeci i nase misli
budu gubile radost zivota, i radost nade.
i kada vec nase naborane glasnice budu cekale novog pionira,
sa velikom crvenom petokrakom poezije
i da nas cuje, istinski. i kome ce nase rijeci, jednom znaciti poziv.
poziv za tankim malim vrhom pera, i tintom da svjedoci.

ostaje nam samo to, u ovom rasulu ideala i nistavnog morala
da dignemo pera u zrak i svi zajedno, jedinstveno i istinski,
bratski kazemo, vratite nam pero. :)

01.08.2012.

jednoj finoj osobi za rodjendan :)

mnogima si prolazile i tinedjdzerske i te dvadesete,
ali rijetko kao nama
tako brzo, munjevito, u trenu cini se.
evo, prolaze mi ona vec stara sjecanja kroz glavu,
kroz svaki mali dio tijela. da, jos se sjecam
pusenje onih jeftinih skolskih cigareta u wc-u gimnazije,
voljeli smo tu skolu, i ako to nikada ne bi priznali.
pa onda lokali sport i ferrari, sa nama najboljom kafom,
onom kada pobjegnes sa latinskog, a kafa topla, mila...
ipak, vrijeme prolazi, covjek nepovratno stari, i odlazi.

ali eto, sve dok bude ovih sjecanja, biti ce, da,
i naseg prijateljstva, znam to, jer ne zatvraju se gvozdena vrata,
pred onim sto volis

sjetih se onog vina, u nasem dobro poznatom prolazu
dok su, ovaj nas mio juzni vjetar i kisa,
uporno prokosili svakoj nasoj zamisli,
a mi buntovni, kao i sada, prkosili svemu,
nasim roditeljima, neprijateljima pa cak i vjetru i kisi, u inat,
samo zarad vremena provedenog skupa...

nekada ipak covjek mora da ode, da napravi taj korak samoce,
ali evo, presretan jesam sto mogu jos jednom proslaviti,
ovaj tvoj dan, neka je sretan :)

29.04.2012.

Bilo Koja Noc

Zakovan mislima za krevet.
Tebe slusaju ove misli, bojim se.

Nije to bila, bilo koja noc
u tom trenutku mogao sam reci da volim
Mozda i prvu put, smrtno istinski
nisam ti to smio reci,
Mi nikada nismo imali nista.

Ona, voli drugog, a meni strastveno privrzena
osjecam kako me zeli, da stavi glavu na moje rame
Volio sam i ja, tu glavu na ramenu, i celo
stalno poziva na taj zastitnicki poljubac
I jesam, ljubio sam je dugo, a kratko

Nije to bila, bilo koja noc
tada sam joj prvi put, osjetio usne.
Um se i sada kaje, ali srce nikada

Eto, mic po mic, a ja na mjestu
ostadoh cekajuci jutro u polumraku
sa njenom glavom na ramenu
neprijateljsko jutro, otimalo
trazilo nazad sto mu pripada.

I jutro. I ja ostadoh lezeci
bez one male glave na ramenu

Nije to bila, bilo koja noc
od te noci, ja spavam od jutra

25.04.2012.

Balkan

Volio sam i ja da citam, dugo
Volio da cujem svakojake stvari
Volio da se smijem, da kazem da volim,
I mrzim i volim.

Tako to valjda biva
u zaboravljenoj zemlji hipokrita i prosjaka
gdje se olos istoka i zapada sastajao.
Gdje su krvavu igru igrali, oni
Samo pomicase, bijele i crne figure
razbacane po sahovskoj ploci,
od milja zvanoj balkan

A figure, one igrase igru njihovu,
misleci da igraju svoju.

I tako od pocetka,
na sahovskoj ploci balkan,
Mi proijevasmo i suze i krv.
Neznajuci zasto isti mac
prolijeva istu krv.

05.03.2012.

meni je dosta moje

Gledam vase smjehom ukrasene,
a iznutra crno uharane face.

Meni je nekako draza, moja
skromna suza koja se nekada omakne
i tako, preko od mraza crvenih, mi obraza
spusti tu dole na pod i na nekoliko trenutaka
ostane da svjedoci

neka vama, i novac i osmjeh
i vasi raskosni dvori
meni je nekako dosta
moja mala kasaba uma moga,
moje igrarije, i ponekad,
previse poderanih listova papira,
bacenih u crnilo posude za otpad.
meni je nekako dosta ono sto imam,
moje pero, kasaba i snovi.
jer sta je covjek bez snova?

Nagomilano meso na kostima,
zivi u bezivotnim normama, omedjen pravilima
nece, nesvjestni nepravilne srece
bore se, kolju, otimaju komade torte
neznajuci da tako uzimaju istinski dio sebe
i prodaju za malo slasti otrovnog slatkisa.

Gledam vase smjehom ukrasene,
 a slatkisom isprljane face.

10.02.2012.

mozda sam samo tako mislio

Volio sam je,
ili sam bar tako mislio,
silio misli moje na lice njeno,
njene kukove i glas. Idealizirao,
pretjerujuci svaki njen pokret.
Silio sam se ljubeci njene,
malo otvorene, vjetrom isarane usne.
Volio sam da ih ljubim, kao mucenik,
mucen dodirima, njenim toplim, umirujucim dahom

Bila mi je, a kao da nije,
tjerajuci sebe, volio sam njen miris,
jeftini parfem koji je samo ona znala nositi.
Miris njene koze, trazio ga
U proljecu, na drugim zenama,
mucen navikom koju mi je ostavila,
tu iza zatvorenih vrata nekada naseg stana.

Bila mi je, ali vise nije,
rece stari boem, mucen tekucinom istine.
Medju praznim zidovima sada moga stana,
uhvatim sebe zudeci, za onim istim,
malim, vjetrom isaranim usnama,
A nekad sam mucenik bio.
Sada kad sam slobodan ljubavi tvoje
ostadoh zatvoren, u paklu muskog ponosa.

25.01.2012.

Na casu ...

Sjedio je tu, nepomican, neprimjetan, neznan oku mome. Mucenik, sa svom svojom malom, upola praznom kutijom za novcice. Rijetko su papirnate moci tu odsjedale, a njemu, nerijetko se stomak derao. samo ponekad deranje je prekidao mio zvuk udaranja novcica od kutiju, ili eto ako je dovoljno sretan udar metala od metal. Otkinut od drustva, ostavljen sa strane puta na milost i nemilost namrstenih prolaznika. On nikad nije bio drustvo, niti je drustvo bilo dio njega. Bio je otudjina, predmet srama, sa svojim crnim ocima sakrivenim ispod crne, kovrdzave, prasinom ukrasene kose. Statua, primjer nepravilnosti kapitalistickog zivota, primjer klasne podjele. On ce ostati tu, pokraj kioska, crn i neprimjetan, dok neko ne zna ni koliko ima. ali on ipak zna razvuci osmjeh svakom prolazniku, a to moze uljepsati dan.

19.01.2012.

Pred Zalazak

soba je postajala sve tisa,
samo je tisina odzvanjala mirno, tiho
znaci ponovo sam mislio na tebe, prokleta bila afrodito,
sto mi srce vines u visine pa ga slomis na sitno.
ne zaboravi, da na srcu, nema bora.
ono je uvijek mlado, i uvijek ce da voli.
Ovo je eto izabralo vjecitog putnika,
A ja bas volim da  sjedim na istom mjestu.
Tako mi i fino i toplo i znano, i mrsko u isto vrijeme.
bez tebe eto, mozda prvi put uzivam u zivotu,
mozda sam samo trebao putnika, da podignem pogled ka nebu.

Ova ruka se umori, ne zeli da pise o putniku.
ostavljam pero, dok sobic odjekuje u zvucniku.

10.01.2012.

Boem

Miladin Sobic - Dzemper za Vinograd

Ponekad pozelim da ostavim studije
I upisem neki zanat,
Pa da budem pekar, limar, il' moler,
Da ukrotim struju i naucim da opravljam bojler.

Il' da budem dimnjacar i donosim srecu,
Da budem majstor za frule,
Da pravim servise il' duvam staklo,
Ne morah na fakultet,al' mi se omaklo.

Cudio se meni drugar
Sta ima tu da mi smeta,
Sto on da bi bio bog i glavni
Zeli svrsit tri fakulteta.

A zar ne bi bilo ljepse sad
Misliti na vinograd,
U ljubavi biti s njime,
Kao dragom diciti se njime,
Cuvati ga od zime.

Izgleda da mnogi zele imat kola,
Snazan motor iz Japana,
Mjesto licne karte kolor televizor,
Ostaviti zivot, gledat ga u retrovizor.

A zasto ne bit' obican,voljet male stvari,
Zasto svako mora biti glavni?
Sta to lijepo ima obraz uprljan sa flekom,
I zasto sa tugom gledam za covjekom?

07.01.2012.

Prelijepo

Kraj tanana šadrvana
Gdje žubori voda živa
Šetala se svakog dana
Sultanova cerka mila

Svakog dana jedno ropce (I heard momče)
Stajalo kraj šadrvana
Kako vrijeme prolazilo
Momče blijeđe bljeđe bilo

Pitala ga jednomg dana
Sultanova cerka mila:
"Kazuj momce odakle si?
Iz plemena kojega si?"

"Ja se zovem Al Muhamed (I heard Elmuhamed)
Iz plemena starih Azra
što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube,
što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube."

06.01.2012.

a treba naslov ?

ponekad samo pozelis da pises, da pobjegnes i nestanes. Da ti ruka krene i da zaboravis, to je sve sto zelis. Da kazes sebi koliko je volis jos jednom, da kazes koliko je mrzis, i mrzis i volis u isto vrijeme, jer takva je eto ona, i gorka i slatka. Onda tako sjedis u vakumu, izoliran, mislima umotan i lijepo je, toplo. Pa sta ako nekad malo zaboli negdje u prsima, valjda tako mora da bude. Pa sta ako nekad slomijes pero, pa ti zao, nemas oruzje da se vratis i boris.

Ponekad, kad ostanes sam i uzmes da se igras tintom, nisi vise sam. Sada su sa tobom, tvoje misli, njeno lice, njene ispucale usne na vjetru dok je moje diraju. Ne bjezim od proze, i ako ne volim da pisem puno, dugo, eto ovaj put moram, ne razumijem ni ja sam zasto. Ruka jednostavno hoce, zeli da nastavi, da pokaze, da ukaze na moje mane, da me ojaca, ucini nepobjedivim. U tim trenucima dok je pero diralo glatku povrsinu papira, pobjegao sam od tebe, uspio da se odvojim od onog "mi" koje smo tako cesto koristili dok su nam se prsti zaplitali do beskonacnosti. Nisi vise bila ti, bio sam ja, po prvi put tada, istinski se smijao.

Bio sam sretan, tada dok sam drzao to sivo metalno pero, i dok smo se igrali sa papirom, sarajuci ga svakojakim linijama, te kaljajuci ostrim pokretima ruke tada dok pero jos nije preuzelo, dok si jos ti bila tu.

Nema vise oda radosti, nema djecijeg iskrenog smijeha, nema dugih partija saha sa prijateljima, sve se mjenja, samo sam ja eto ostao zakovan nasom ljubavi. Moj jedini izlaz po nekada je to pero. Ipak kada je pero odlozeno, kada nije u mojim rukama da mi pomogne da se branim, tada eto ti preuzimas, ponovo, sve dok pero ponovo ne dodje u ove nespretne ruke.

04.01.2012.

Pisem

pisem tebi koja nikada neces znati,
stihove u kojima nikada neces pronaci, ono nase.
uvijek si bila ti, samo ti, jedina moja.
jednom pjesnik rece: sve prave ljubavi su tuzne.

kako mrzim toga cija slova istrgnuta iz njegovih grudi,
prelivena u pero, samaraju sada moje.
kako mrzim sebe sto ove suze teku niz vec naborane obraze,
pretvaraju se u paru  i ostavljaju nevidljive oziljke ljubavi.

izgleda da u prirodi nije sve stvoreno u paru.
izgubivsi tebe ja sam osudjen na vjecnu samocu.

04.01.2012.

Rijeci su lijepe, ali tisina je ljepsa.

Kako puno znaci, spustiti pero na papir.
unijeti taj mali, veliki dio sebe,
pretociti u slova, i nastaje iskrenost
nerijetko nemoguca u buci izgovorenih rijeci,
cesto smotana u kutak, otrgnuta, bacena.
Gazena ceka na jos jednog pionira djecije mladosti
koji ce je nosati ponosno i onda baciti u mrak, ponovo.

pjesma ne treba da se izgovara, ona treba da se cita
jer rijeci su lijepe, ali tisina je ljepsa.
Pjesma treba da se cita, da krivudave,
tintom crno izvezene rijeci, suskaju,
tu tamo u tvojim mislima, i zauvijek sebi naprave gnijezdo.

ne mogu da pisem o tebi, jer nema nas,
rijecu su suvisne, u tisini je spas.
ne mogu da pisem o tebi,
jer nemam svoje ja, kada kraj mene nisi ti.
zato pisem o tisini noci, sakriven od pogleda, od ljudi

procitaj pjesmu jednom, nasmijat' ces se,
procitaj pjesmu drugi put, sada si zamisljen
a kada pjesmu treci put procitas, u tisini si.

Rijeci su lijepe, ali tisina je ljepsa. :)

04.01.2012.

Korak

i tako jos jedan trenutak prodje, jos jedan dan, mjesec i godina..
a mi stojimo, nepomicni kameni spavaci.

neprijatelj je to vrijeme, ipak mi ostajemo lijeni, zakovani uz svakodnevnicu
nista se ne mjenja. samo kamen, on pak puca i stari, jer
puno je vjetra i kapi kise samaralo i kvarilo nekada djeciju ljepotu kamena

Mi nikad nismo zeljeli biti on, nepomican.
slican svakome drugom kamenu koji stoji tamo negdje,
koji biva udaran onim istim kisama i onim istim vjetrom,
samo malo drugacijim, mozda su kise malo kiselije i vjetar malo hladniji.

uvijek smo zeljeli da budemo drugaciji a time smo postajali isti,
rastureni u pokusavanju da uspijemo u posebnosti
sada stojimo kao i svi drugi u masi kamena, istog i nepomicnog,
i tako zivimo u vjecnom kucnom pritvoru zvanom zivot.

31.12.2011.

A Nisam :)

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda
28.12.2011.

jos jedna rijec...

Jos jedna rijec nama treba,
Jos jedan osmijeh, tapsanje po ramenu.

mozda imam dobru namjeru, ali ipak jos puzem,
jos posrcem na svaku prepreku, jos se opecem na vatru,

Zivot me uci, a meni samo jedna rijec treba,

tesko me je bilo, nosati na ledjima,
a ti si se mnogo puta nosajuci povrijedila,

Jos jedna rijec meni treba,
jer ja sam tebi zahvalan do neba, hvala :)

28.12.2011.

Pokusaj :)

pjesma, kako je to malo, neko se samo sjetio, namjenio,
i nastala ona, njezna i netaknuta. ova je eto, za tebe.

mozda ti nece izvuci ni osmjeh, ni suzu, mozda je neces ni procitati.
ipak, eto znaj, da te se neko sjetio, poklonio ti nekoliko trenutaka paznje,
i onu njeznu stranu sebe koja je tako krhka.

pjesma, kako je to malo, neko se samo sjetio, namjenio,
i nastala ona, njezna i netaknuta

28.12.2011.

Poezija :)

Tinta na papiru razlivena, stoji namjenjena, neprocitana,
zudi za pomicnim usnama tvojim, za tvojim osmjehom,
tvojim suzama, za malom iskricom emocije
Crna, izvezena, smjestena I upakovana stoji tu I ceka, poezija.

Satkana od mojih rijeci za tvoje srce,
dozivljava test samoce, trudi se da ne izgubi cari.
Jer, ti, svojim pomicnim usnama moras da izgovoris rijeci
namjenjene samo tebi, tinta prolivena za tvoje trnce.
trunke trnaca treba, ne trazi puno, ta poezija.
Samo da je stavis u srce,razumijes I pustis suzu

jer svaka je poezija tuzna, kao I svaka ljubav

12.04.2008.

Mostar

U srcu pakla
postoji mjesto ,koje vatra nije takla
zidinama visokim omedjen
sa dzenetom poredjen
lezi grad na zelenoj vodi
zelenoj vodi , shto po svetoj zemlji hodi
a tu ,tek malo vishe
ponos grada ponovo dishe
i viori se zastava mira
i niko vishe da nas dira!
rusit carstvo koje smo izgradili niko nece
nek' ovdje svak' uziva i nek' slobodno krece
putevima sloge slobode i srece
baci pogled na gore
pusti nek' ti sunce salje darove

22.01.2007.

Tamo...

nakon svega vracam se tamo gdje ne bih treBala

tamo gdje me sudbina toliko parala vreBala

tamo gdje nije potreban place gdje suze sam idu

tamo gdje se ne mozes roditi zdrav gdje odma imash sidu

tamo gdje zivot nema smisla jer me vodi u propast iz kojeg izlaza nema

tamo gdje se smrtna kazna za svakog poJedinca sprema

tamo gdje nema tracka scijetlosti dobrote

tamo gdje nam ONI kroje sudbinu i zivote

tamo gdje smo samo marionete

tamo gdje ne mozes biti posteno dijete

tamo gdje se osjecam kao mis u velikom labirintu

tamo gdje mi ni ronaldinho ne moze pokazati neku fintu

tamo gdje nikad necemo pobjeci taminim igracima

tamo gdje se mi nikad necemo nazivati napadacima

 tamo cu ja nastaviti pokusavati

tamo gdje znam da boli ali nikad se necu predavati

24.12.2006.

Ulica

zakon ulice sad pisem za sve curice pustene s uzice.
zakon i inspiracija, nemocnih diskriminacija
pokusaj uspjeti al nevjerujem da ce to proci
kad ti pokleknesh ulica nece doci
i chekati da ustanesh
da normala postanes
neg ce te zgazit ni blizu kao mama i tata pazit
okrenuli ti lice sad ti tesko nemas dobre pice
krivo ti shto su te napustili,beskraju prepustili
okrenes leda odma te pljuju,ponos ti truju
dodes kasnije,shta pricas budalo
zar ti nije do brata stalo
i vidis na sta se svodi prica
hodash kao stranger u obliku fasade
kao mrtva bih bez nade!!

22.12.2006.

Zajebancija xD

Sjedim u parku tu vece
trava na povjetarcu kao da tece
prolaze ljudi strani
samo se znamo ja i ptice na grani
stara fontana u svom uglu se sece
igra se sa sobom,sija od srece
a djed drvo koje je tu od prije
svoje bolne rane u krosnji krije
osjecam hladni zrak u mojoj kosi
a umorni plocnik kao starac se nosi
i skripa ljuljacki se ne cuje vise
zivot se gasi postaje sve tise ;)

22.12.2006.

Prijateljstvo

 4 drugarice i 8 godina srece
sve je to baceno u jebeno smece
nerazdvojne bile
niko nije mislio da ima takve sile
koja ce ih odvojiti
da se Vise nikad nece spojiti
sada nesto posebno o njima
slusajte ovo govrim svima
da se ne bi ponovila ista greska
greska koja je bila prijateljstva teska
8 godina kao secund prodje
i crna bol u zivot im dode
svako svojim putem krece
i nece da se zaOkrece
da vidi kako je ova druga,treca
da se vrati njihova sreca
pogledajte sta ste pod noge bacili
jedne drugoj ste sestre znacili
otislo u zaborav i nece da se vrati
sada se slobodno mozete u zivot posrati.
dozvolili da vam uniste
sve sto ste godinama gradili
divno prijateljstvo na ljubavi izgradili
a sve to uniste
oni koji ne vrijede ni pisljiva boba
a kasnije ih zaboli kurac
ma zene su samo roba
o prijateljstvu ste roman napisali
samo sto ste sretan kraj izbrisali
sada zavrsnu rijec da dam
ako prijatelje izgubish ostat ces sam

22.12.2006.

Ne mogu!!








Povrijedila me nije govorim sebi
ne mogu ti ja tepat kao nekoj bebi
ja sam rekao svoje
sada chekam rijeci tvoje
sati se broje,a tebe nema
u meni grmi oluja se sprema
ne mogu bez tebe nema dilema
ne mogu sve iz pocetka
sjetish li se nekad onog prvog petka
prve kafe koju smo zajedno pili
smjeh i ljubav u prijateljskoj idili
kako sretni smo bili
kad neshto izgubish
shvatish da nemozesh bez toga
kao shto vjernik ne moze bez svoga boga
ma ne moramo se druzit
nishta ne brini poceo sam kuzit
ko je uvijek tu za mene
kad mi dusha vene
kad me obavijaju tamne sjene
kazu... e aza digni se babe
nije tvoja tuga vrijedna barabe
nagovorila si i druge da se samnom svadjaju
sada me i oni ruznim rijecima gadaju
ako je to nash problem ne uplici druge
nisi ti vrijedna ni jebene pljuge
a takozvani prijatelj ogovoara samo zato shto si ti rekla
a nisi je ni upitala , a kakav si ti dojam o njemu stekla

JELI PRIJATELJ SVE OVO?!?!?!

kada samo dno beskrajne propasti taknesh
ona ti ponudi ruku i cuva te da ponovo ne padnes
kada ti govore da nevaljhas, da odlazish
a ona stane uz tebe i imash snage da ponovo gazish
kada sretan budesh pa se zajedno smijete
vise se ne krijete, sada se protiv mrznje bijete
kada je ona sretna i ja sam sretan jer toga je vrijedna
unosi mi radost u ovo shto je ostalo od zivota bjedna
kada pogledam u tvoje oci vidim sebe
jer ti si jedna i jedina i volim tebe
kada nas pitaju „pa sta vi zelite od zivota“
mi odgovorimo „zelimo da osjetite kako grije ljudska dobrota“
sada nas mozete ogovarati,ismijavati,hakati
mi cemo se povuci u nash kutak i necemo plakati
necemo prolijevati suze kao prije,
jer sada u nas onaj drugi ljubav sije
e vidish ipak ne mogu da te zaboravim
tek cu biti sretan kad nashe prijateljstvo ozdravim!!!