Vratite Nam Pero :)

za sve, male i velike, umjetnike i ratnike :)

06.01.2012.

a treba naslov ?

ponekad samo pozelis da pises, da pobjegnes i nestanes. Da ti ruka krene i da zaboravis, to je sve sto zelis. Da kazes sebi koliko je volis jos jednom, da kazes koliko je mrzis, i mrzis i volis u isto vrijeme, jer takva je eto ona, i gorka i slatka. Onda tako sjedis u vakumu, izoliran, mislima umotan i lijepo je, toplo. Pa sta ako nekad malo zaboli negdje u prsima, valjda tako mora da bude. Pa sta ako nekad slomijes pero, pa ti zao, nemas oruzje da se vratis i boris.

Ponekad, kad ostanes sam i uzmes da se igras tintom, nisi vise sam. Sada su sa tobom, tvoje misli, njeno lice, njene ispucale usne na vjetru dok je moje diraju. Ne bjezim od proze, i ako ne volim da pisem puno, dugo, eto ovaj put moram, ne razumijem ni ja sam zasto. Ruka jednostavno hoce, zeli da nastavi, da pokaze, da ukaze na moje mane, da me ojaca, ucini nepobjedivim. U tim trenucima dok je pero diralo glatku povrsinu papira, pobjegao sam od tebe, uspio da se odvojim od onog "mi" koje smo tako cesto koristili dok su nam se prsti zaplitali do beskonacnosti. Nisi vise bila ti, bio sam ja, po prvi put tada, istinski se smijao.

Bio sam sretan, tada dok sam drzao to sivo metalno pero, i dok smo se igrali sa papirom, sarajuci ga svakojakim linijama, te kaljajuci ostrim pokretima ruke tada dok pero jos nije preuzelo, dok si jos ti bila tu.

Nema vise oda radosti, nema djecijeg iskrenog smijeha, nema dugih partija saha sa prijateljima, sve se mjenja, samo sam ja eto ostao zakovan nasom ljubavi. Moj jedini izlaz po nekada je to pero. Ipak kada je pero odlozeno, kada nije u mojim rukama da mi pomogne da se branim, tada eto ti preuzimas, ponovo, sve dok pero ponovo ne dodje u ove nespretne ruke.